Svetozar Borojević (1856.-1920.)Unatoč malom stasu i slabašnom izgledu, Borojević je bio personifikacija vojnika, grub i nemilosrdan jednako s nadređenima i podređenima kao i sa samim sobom....

Jedan od najpoznatijih austrougarskih maršala I. svjetskog rata, Svetozar Borojević, rođen je u malom mjestu Umetiću pokraj Kostajnice u Vojnoj krajini. Pripreme za vojnu karijeru počeo je u Vojnoj višoj obrazovnoj školi u (Srijemskoj) Kamenici pokraj Petrovaradina i u Günsu, te na kraju na Pješačkoj kadetskoj školi u Libenauu pokraj Graza. Tamo je dobio čin kaplara (1872.), narednika (1873.) i kadeta (1874.). U siječnju 1875. premješten je u postrojbe kao kadet-časnički namjesnik i 1. svibnja 1875. unovačen je kao poručnik u 52. linijsku ugarsku pješačku pukovniju, tada stacioniranu u Grazu. Sa svojom pukovnijom sudjelovao je u pohodu na Bosnu 1878. i borio se kod Kaknja, Kolotića i Visokoga te sudjelovao u zauzeću Sarajeva. Za iznimno zalaganje tijekom ovog pohoda, posebice prilikom juriša na Sarajevo, bio je 20. listopada 1878. odlikovan Vojnim križem za zasluge s ratnim dekoracijama. Potom je 1. svibnja 1880. promaknut u čin natporučnika i poslan od 1. listopada 1881. u Ratnu školu u Beču. Nakon dvogodišnjeg školovanja u studenom 1883., kao glavnostožerni časnik upućen je u zapovjedništvo 63. pješačke brigade. Između 1887. i 1891. bio je nastavnik na Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu, gdje je 15. listopada 1891. odlikovan pruskim Redom krune III. klase. Nakon toga je, 1. svibnja 1892., promaknut u čin bojnika, a 1. svibnja 1895. u čin potpukovnika. U međuvremenu je služio na raznim stožernim dužnostima, sve dok 16. travnja 1896. nije imenovan zapovjednikom 4. bojne 17. linijske pješačke pukovnije. Sljedeće godine, 1. studenog, promaknut je u čin pukovnika.
Godine 1899. oženio se Leontinom, kćerkom pokojnog pukovnika Friedricha Rittera von Rosnera, s kojom je imao sina nazvanog Friedrich ili Fritz po djedu. Uslijedila su imenovanja za načelnika stožera 19., 18. i 27. pješačke divizije, te važno mjesto načelnika stožera VIII. korpusa u Pragu između 1898. i 1904. Primivši odlikovanje III. klase reda Željezne krune 18. listopada 1902., dodijeljen je 22. veljače 1904. zapovjedništvu 14. pješačke brigade u Petrovaradinu, isprva još s činom pukovnika, a 1. svibnja postao je general bojnik. Godine 1905. uzdignut je među ugarsko plemstvo. Uzeo je predikat von Bojna i otada je poznat kao Borojević von Bojna. Pošto je 14. travnja 1907. postao zapovjednik Hrvatsko-slavonskog VII. domobranskog okruga, promaknut je 1. svibnja 1908. u čin podmaršala. Na tom mjestu ostao je do travnja 1912. U međuvremenu je, 26. rujna 1909., primio Viteški križ Leopoldova reda, a potom je u listopadu imenovan stalnim zapovjednikom VI. korpusa u Kassi (Košice u Slovačkoj), te 21. prosinca titularnim vlasnikom 51. linijske pješačke pukovnije. Borojević je 1. svibnja 1913. promoviran u čin generala pješaštva. Na početku I. svjetskog rata, 1914., vodio je mobilizaciju svoga korpusa, koji se našao u sastavu 4. armije generala pješaštva Moritza Rittera von Auffenberga. Prije nego je početkom rujna 1914. preuzeo zapovjedništvo 3. armije, sa svojim VI. korpusom borio se tijekom ljeta u Galiciji, u bitki kod Komarówa. S 3. armijom branio je karpatske klance tijekom zime 1914-15. i sudjelovao u početnoj fazi ofenzive Gorlice-Tarnów sljedećega svibnja. Za istaknuto vodstvo više puta je odlikovan. S ulaskom Italije u rat, premješten je na sočansko bojište na talijansko-slovenskoj granici, gdje je postigao najveću slavu i uspjehe. Isprva je, krajem svibnja 1915., preuzeo zapovjedništvo 5. armije, koja je u svibnju 1917. preimenovana u Sočansku armiju. U svibnju 1916. promaknut je u čin generala pukovnika, a u kolovozu 1917. dobio je zapovjedništvo Grupe armija Borojević. U najviši čin austrijske vojske, čin maršala, promaknut je 1. veljače 1918. Tijekom tih triju godina Borojević se borio u svih dvanaest bitaka na Soči, koje su kulminirale velikim uspjehom 12. sočanske ili Kaporetske bitke u listopadu 1917. i bitkom na Piavi koja je uslijedila. U tom razdoblju, njegovo uspješno i efektivno zapovijedanje opetovano je nagrađivano odlikovanjima. 

U listopadu 1918., nakon što su mađarske postrojbe napustile bojište, Borojević je reorganizirao preostale postrojbe iza Tagliamenta za završnu bitku. Kada je stigla poruka o primirju, povukao se s vojskom u Velden i ponudio caru Karlu da domaršira do Beča kako bi sa svojim vjernim postrojbama pomogao suzbiti pobunu masa. Car je, dakako, odbio tu ponudu. S konačnim porazom monarhije u studenom 1918. maršal Borojević se povukao u prosincu. Nakon rata, kao uvjereni Hrvat, odlučio je postati građanin novouspostavljene Države SHS, ali ondje nije bio dobro prihvaćen pa se vratio u Austriju. Zbog prijašnje odluke nije dobivao mirovinu ni od Kraljevstva SHS ni od Austrije te je morao živjeti vrlo skromno. Njegov jedini prihod bio je novac od mirovine Reda Marije Terezije. Shrvan, ubrzo je i umro, od apopleksije, u bolnici u Klagenfurtu 23. svibnja 1920. Njegovo tijelo preneseno je u Beč, gdje je pokopano na središnjem groblju, u grobu koji je platio car.

 

GOSPODAR SOČANSKOG FRONTA

Maršal Borojević bio je jedan od najboljih defenzivnih stratega tijekom I. svjetskog rata. Iako ga je njegovo vlastito zapovjedništvo nemilice osuđivalo tijekom sočanskih bitaka, njegova protivnica, talijanska vojska, užasno je trpjela tijekom tih dviju i pol godina, a na kraju doživjela kolaps u listopadu 1917. Svom svojom dušom i tijelom Borojević je bio pristaša ofenzivnog vođenja, ali sudbina mu je bila da postane slavan zbog defenzivnih postignuća. Unatoč malom stasu i slabašnom izgledu, Borojević je bio personifikacija vojnika, grub i nemilosrdan jednako s nadređenima i podređenima kao i sa samim sobom. U pismu general pukovniku Sarkotiću, napisao je o sebi i svojim idealima: "Ja personificiram autoritet, disciplinu i njihovu slobodnu samospoznaju. Svi moji podređeni, od najvišeg do najnižeg, znaju i osjećaju to i mogu se osloniti na to. Da imam moć, ja bih čitavo čovječanstvo svezao disciplinom i prisilio da radi unutar toga okvira. Vidio bi se uspjeh, koji bi bio stotinu puta veći nego sada. Jedino su autoritet i disciplina prikladni da vežu vojnike uz njihove zastave i njihove dužnosti. To je istinito za čitav ljudski rod. Nažalost, disciplina se lako podruje besmislenim zahtjevima. Zbog toga se ja grubo rješavam svih budala. Ti me se potom boje, ali također mi stvaraju i neprijatelje. S druge strane, svi vrijedni ljudi me vrlo poštuju."

 

 

PRIČA O BOROJEVIĆU i najvišem austrijskom odlikovanju Reda Marije Terezije pomalo je neobična i delikatna. Nakon pobjede kod Komarówa 1914., Borojević je poslao molbu za dodjelu Viteškog križa, a nakon teških borbi u studenom i prosincu 1914. ponovno je poslao nove molbe kancelariji Reda. No, odlikovanje nije dobio. Tek prilikom 10. ofenzive na Soči, car Karlo mu je, 2. lipnja 1917., osobno na bojišnici dodijelio Komanderski križ Reda Marije Terezije. Kao veliki meštar Reda, car je mogao dodjeljivati odlikovanje neovisno od kancelarije. Krivo shvativši, kancelarija je smatrala da prijašnje molbe više ne vrijede i stoga su mu odbili dodijeliti i Viteški križ. Poslije rata, pogreška je bila shvaćena i 1931. Borojeviću je posmrtno dodijeljen i Viteški križ Reda Marije Terezije. Tako je maršal Borojević prvo primio viši, a tek potom niži stupanj odlikovanja Reda Marije Terezije! Druga delikatna priča vezana je uz plemićki naslov. Naime, kao nositelj Reda imao je pravo na naslov viteza (Freiherr), odnosno ugarskog baruna. Ipak, Borojević, poznat po osobnoj taštini, odbio je to i zatražio ni manje ni više nego titulu grofa ili kneza. Naravno da je njegov zahtjev bio odbijen, isprva od vlasti, a poslije i od samoga cara, tako da na kraju - nije dobio ništa!